Ivana Žirovčić (Sudar)

(Donja Stubica, 29.04.1921.- ?Osijek, 25.10.1999.)

jedna je od dviju kćeri Ladislava Žirovčića i Anke Leskovar iz Donje Stubice. Osam razreda Državne realne gimnazije završila je u Varaždinu gdje joj je u to vrijeme radio otac kao sudac Okružnog suda, te ubrzo iza mature s roditeljima doselila u Zagreb (1940.). Ondje je najprije godinu dana polazila Stručnu školu za domačice, a potom upisala studij ekonomije na tadašnjoj Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi. U međuvremenu je, (vjerojatno) kod zajedničkih prijatelja u Novskoj, upoznala 8 godina starijeg veterinara iz Brinja – Martina Sudara, s kojim je uskoro nakon toga odlučila započeti zajednički život. Vjenčali su se u ljeto 1941. g., baš u vrijeme kad se u njihovu neposrednom okruženju razbuktao Drugi svjetski rat, a Ivanin je suprug, suprotno očekivanjima, neposredno prije rođenja prve kćeri bio mobiliziran i upućen na Istočno bojište. Mladi je par tako na samom početku bračnoga života proživio prvo u nizu svojih budućih stalnih rastanaka, održavajući vezu tek ponekim pismom. Iako je nakon Martinova ranjavanja kod Staljingrada uslijedio i njegov povratak u zemlju početkom 1943. g., a ubrzo im se rodila i druga kćer, sretan i siguran obiteljski život u kaotičnim ratnim uvjetima nije se mogao dugo održati. Pod teretom Martinove civilne, a potom i vojničke službe u Bosanskoj Gradiški, pa onda i kratkotrajnog zatočeništva u ustaškom zatvoru obitelj je tek povremeno i privremeno bila na okupu, a kraj je rata - zahvaljujući Martinovom premještaju - dočekala u Zagrebu. No, tada su Ivanu Sudar zadesili još teži problemi: u vrijeme kada joj je suprug Martin kao neprijatelj naroda osuđen na 20-godišnju robiju ona je samohrana majka dviju maloljetnih kćeri, dodatno opterećena stigmom muževe prošlosti, a za život čitave obitelji zarađuje kao blagajnica u Industrijskoj školi „J. Vlahović“. Međutim, ono što njezinu sasvim posebnu, jedinstvenu i neponovljivu sudbinu u isto vrijeme čini tipičnom bila je činjenica da je u to doba tek jedna od mnogih žena i majki koje su se, zajedno s djecom, a uglavnom prepuštene samo vlastitim sposobnostima preživljavanja, morale nositi s materijalnom oskudicom ratne svakodnevice, ali i moralnim posljedicama izgubljenog rata svojih muževa – i pritom bile suočene s bespoštednom društvenom osudom.